Optički prijemnici jezgra za pretvaranje optičkih i električnih signala

Korelacija između brzine optičkog transceivera i valne duljine ključna je za optičku komunikaciju, utječući na integritet signala, udaljenost i kapacitet. Transceiveri rade na različitim brzinama (1 Gbps do 800 Gbps+) i valnim duljinama (850 nm do 1650 nm), pri čemu pojasevi poput O, C i L imaju različite uloge. Ova povezanost proizlazi iz ponašanja svjetlosti u vlaknu: atenuacija (gubitak signala) i disperzija (širenje impulsa). Valna duljina od 850 nm ima visoku atenuaciju (~2,5 dB/km), što je prikladno za kratke udaljenosti (≤300 m) u podatkovnim centrima s višemodnim vlaknom za 10 G/40 Gbps. 1310 nm i 1550 nm nude manji gubitak (~0,3–0,4 dB/km), omogućujući veće udaljenosti – 1310 nm prikladan je za 10 Gbps na 40 km (blizu nulte disperzije), dok 1550 nm/C-pojas (1530–1565 nm) minimizira gubitak, radeći uz EDFA pojačala za dugačke trase visokih brzina (400 G/800 Gbps na tisuće kilometara). Više brzine (400 G+ /800 G+) imaju veći rizik od disperzije. Koriste napredne modulacije (npr. 16QAM za 400 Gbps) uz C-pojas gdje je disperzija upravljiva. C-pojas također podržava WDM/DWDM, smještajući 400 Gbps kanale s razmakom od 50 GHz radi povećanja kapaciteta. Primjena određuje kombinaciju: kratke udaljenosti koriste 850 nm; srednje udaljenosti (10–80 km) oslanjaju se na 1310 nm/C-pojas; dugačke trase koriste C/L-pojas s kohernetnim transceiverima. Novi sustavi od 1,6 Tbps istražuju prošireni L-pojas kako bi izbjegli gužvu u C-pojasu. Ukratko, valna duljina određuje domet i kompatibilnost; više brzine zahtijevaju upravljanje modulacijom/disperzijom. Ova interakcija optimizira performanse transceivera za njihovu okolinu.